| 
        
        
          | 
            
            
            Filmovi 
            i festivali iz
            ugla profesionalnih kritičara |  |  | 
        
        
          | 
            
              | 
              
			     
			  
			  
			  Već 
			  
			  desetak
			  dana, tačnije od petka pre podne 
			  9. 
			  
			  decembra,
			  kada je najšira javnost saznala za šokantnu vest o smrti najboljeg 
			  glumca kojeg smo imali u prethodnih dvadesetak godina (a 
			  netaktično bih se usudio da kažem, i u narednih dvadesetak godina), 
			  svi mediji na svojim naslovnim stranama već nekoliko dana pišu o 
			  karijeri i životu Nebojše Glogovca, o reakcijama kolega, 
			  prijatelja, komšija...
 
 Ako izuzmemo neke od tabloida (čak, ne ni sve tabloide), od kojih 
			  se i ne očekuje istančani ukus kad je reč o kulturi, mora se 
			  priznati da su svi prepoznali značaj koji je Nebojša Glogovac imao 
			  za našu kulturnu scenu, pa čak i za kulturu čitavog regiona; u 
			  Hrvatskoj su toga postali svesni nakon filma „Kenjac“, gde je tako 
			  dobro „skinuo“ lokalni dijalekat (bez obzira na to što je poreklom 
			  iz Hercegovine, on ipak veći deo svog života nije proveo tamo), da 
			  su neke kolege iz Hrvatske konstatovale da nijedan hrvatski glumac 
			  to ne bi mogao da odigra tako ubedljivo.
 | 
              
  Nebojša Glogovac
 |  
			  
			    
			  
			  
			  Usledila je saradnja sa Šerbedžijom i „Pijana noć 1918“ gde je 
			  fascinirao pozorišni svet ne samo u Hrvatskoj, da bi poentirao, 
			  možda i svojom  
			  najboljom ulogom u filmskoj karijeri (koja je puna, za sve druge, 
			  teško dostižnih glumačkih vrhunaca kakvi su bili, „Hadersfild“ ili 
			  „Klopka“) u „Ustavu Republike Hrvatske“, gde igra gorljivog 
			  profesora, nacionalistu, pripadnika LGBT populacije, ali i čoveka 
			  koji isijava nesumnjive i iskrene emocije.
 Prošle godine je na Filmskim susretima u Nišu, svoj četvrti Grand 
			  Prix „Naisa“ dobio na svoj rođendan – 30. avgusta. Time je postao 
			  jedinstven, kako u istoriji niškog festivala, tako i u istoriji 
			  našeg glumišta. Niko pre njega nije, sa tako malo godina i sa 
			  karijerom koja je tek bila na vrhuncu, uradio tako puno. Kolega iz 
			  „Politike“, Ivan Aranđelović ga je u tekstu nakon dobijanja „Zlatne 
			  arene“ u Puli, prošle godine nazvao „srpskim Tomom Henksom“.
 
 U državi u kojoj postoji prevlast politike, estrade i sporta, i u 
			  kojoj su ličnosti iz rijalitija i folk pevači veće zvezde od bilo 
			  kog predstavnika naše kulturne scene, u zemlji u kojoj dominira 
			  kič (začikavam bilo koga da kaže da nisam u pravu!), smrt jednog 
			  glumca koja danima iskreno potresa našu javnost, pokazuje da možda 
			  ipak nismo izgubili sposobnost da razlikujemo prave vrednosti samo 
			  što, na žalost, toga postajemo svesni tek onda kada nešto veliko i 
			  značajno izgubimo!
 |  
          |  |  |  |