| 
               
              
              “Pukotina” Gregori Hoblita igra na jednu kartu igre mačke i miša 
              unutar prilično otrcane matrice kriminalističkog trilera u znaku 
              već viđenih varijacija na temu “o savršenom zločinu”. 
              Mada scenario, Danijela Pine i Glena Gersa, teži ka nekim 
              inovativnim idejama za žanr u osnovi je reč o dosta staromodnoj 
              krimi priči na ivici melodrame koja svoju snagu pokušava da crpe 
              iz verbalnog nadmudrivanja dvojice glavnih protagonista. 
              Uloga 
              “mačke” u narativnom toku pripala je liku naučnika Kraforda (koga 
              upečatljivo tumači Entoni Hopkins ali u maniru Hanibala Lektera iz 
              kultnog filma “Kad jaganjci utihnu” Džonatana Dama, za čije je 
              tumačenje dobio Oskara).  | 
              
               
                
              Plakat 
              filma "Pukotina" Gregori Hoblita  | 
             
           
          
              
              Krafordovo ubistvo sa predumišljajem žene koja ga vara u osnovi 
              otkriva niz “slabosti” jer je bazirano na metodi “slučajnosti i 
              sreće” po kojoj je nužno da određeni policajac Nunali (Bili Berk) 
              inače ljubavnik njegove žene bude u određeno vreme na određenom 
              mestu što revnosnijem gledaocu dosta smeta u čitavoj priči o 
              “savršenom zločinu“. U ulozi “miša’ našao se mladi ambiciozni 
              pomoćnik javnog tuzioca Bekum (sjajna uloga dolazeće glumačke 
              zvezde Rajana Goslinga koji je pravo otkriće filma) koji iako 
              prvobitno gubi duel sa Krafordom vremenom otkriva “pukotine” 
              naučnikove igre. Na kraju “miš” ipaks smaže “mačka”! 
              Čitav film i njegova komunikacija sa gledaocima u direktnoj je 
              zavisnosti od dvojice glavnih protagonista Hopkinsa i Goslinga 
              koji svojom konfrontacijom i većinskim prisustvom u kadru unutar 
              stereotipnog prostora za ispitivanje koje igrom svetlosti i senki 
              prati kamera Kramera Morgentaua odrzavaju u životu ne preterano 
              ubedljiv i inspirativan narativni tok. 
          
           |